Ante Gugo


DJEČJI OSMIJEH NAJVEĆA JE VRIJEDNOST OVOG SVIJETA

Kad bih trebao birati ono što mi je najdraže, najljepše i najvrjednije na svijetu izabrao bih dječji osmijeh. Izraz veselja na dječjem licu nema cijenu, pa se valjda zato ne može ni kupiti. Možemo ga samo dobiti na dar kao nagradu za nježnost, pažnju ili dobro djelo koje smo učinili. U djetetovom ponašanju nema proračunatosti. Naši mališani sve rade iskreno i zato je njihov osmijeh tako dragocjena nagrada za ono što mi činimo.

Osmijeh na dječjem licu redovno ide uz onaj predivni sjaj u okicama, onu svjetlost koja odražava živost, ali i život. Dajući djeci razlog za osmijeh na licu dajemo im život. To ne bismo nikad smjeli zaboraviti. Isto tako ne smijemo zaboraviti što je suprotno životu, odnosno što je suprotno veselju i osmijehu. Zato kad vidimo dijete bez sjaja u okicama, bez osmijeha na licu, nemojmo se praviti kao da to ne primjećujemo, nemojmo se praviti kao da nas se to ne tiče. Bismo li se pravili da ne primjećujemo utopljenika u rijeci pokraj koje prolazimo? Jednako trebamo postupiti i kad vidimo dijete koje nema osmijeh na licu i onaj životni sjaj u okicama. Naravno, osim ako nismo od onih kojima bi bilo žao smočiti odjeću kad ugledaju utopljenika u rijeci, ali to je već neka druga priča. Ovo je priča o ljudima i humanosti.

Jedan od događaja kojeg nikad neću zaboraviti bio je rođenje moje mlađe kćerke, sad već odrasle djevojke. Sjećam se tog malog ljubičastog bića obješenog za nogice kako se dere kao pravi odrasli čovjek. Bio je to njezin pozdrav životu, njezina jasna pobuna protiv tog devetomjesečnog čekanja da konačno dođe na taj svijet u kojem je svašta čeka, a kad se to konačno i dogodilo netko ju je objesio naglavačke za nogice. E ne može to tako, rekla je jasno moja Matea svojom dernjavom. Odlučio sam tada da će to biti prvi i zadnji plač moje princeze u njezinom životu i da je nikad nitko više neće okretati naglavačke bez njezine volje. Nažalost, nisam uspio. Ponekad sam ja bio kriv za to, a ponekad događaji na koje nisam mogao utjecati. Svi znamo kako to ide s učiteljima i profesorima koji nisu uvijek baš pravedni, s prijateljima ili onima koji su nešto više od toga i koji ne razumiju sve što bi razumjeti trebalo, ali meni je tuga na njezinom licu, isto kao kad bi se to dogodilo njezinoj starijoj sestri Ivi, nanosila jednaku bol. Svaki trenutak u kojem na njihovim licima nije bilo osmijeha bio je trenutak moje tuge.

Nitko ne želi biti sam na svijetu. Svi želimo biti okruženi životom. Oči u kojima nema one iskre, onog životnog sjaja, nisu žive. Bez osmijeha na licu u dječjim okicama nema te životne iskre, tog životnog sjaja. Zato dajmo život našoj djeci. Dajmo im i čuvajmo osmijeh na njihovim licima. Dajmo djeci život. Lijepa riječ ništa ne košta. Poljubac još manje, a možda najmanje od svega nježni dodir i malo ohrabrenja u teškim situacijama.

Ante Gugo istaknuti hrvatski novinar i publicist

Photo credit: Boris Šćitar

Ante Gugo istaknuti je hrvatski novinar i publicist rođen u Kninu 1963. godine. Novinarstvom se bavi od dolaska na studij u Zagreb – objavljivao je u Poletu, bio je među prvim novinarima Radija 101, a do 1988. godine bio je i urednik u Studentskom listu. Njegovi najplodniji novinarski dani uslijedili su po zaposlenju u splitskom tjedniku „Nedjeljna Dalmacija“. U izdavačkoj kući Slobodna Dalmacija bio je politički komentator, šef dopisništva i zamjenik glavnog urednika. Bio je jedan iz mlađe garde uglednih hrvatskih novinara. U to vrijeme surađivao je i s televizijskim kućama – bio je urednik i voditelj političkih emisija.

Desetak godina kasnije prešao je u politički tjednik „Fokus“, koji je u to vrijeme bio pred gašenjem. U tom je listu postao glavni urednik i pod njegovim uredovanjem „Fokus“ je postao najjači politički oporbeni tjednik kojem je rasla naklada. Pisao je i za list „Arenu“, a ujedno je bio direktor i urednik Dubrovačkog vjesnika. Ante Gugo danas piše kolumne za portal Politika plus.

Ante Gugo je također pisao scenarije za nekoliko stripova i do danas snimio desetak dokumentarno-turističkih filmova, a ujedno je i autor nekoliko pažnje vrijednih knjiga. Tako je 1995. godine objavio knjigu „Da se ne zaboravi“, nekoliko godina kasnije knjigu „Politički labirint“, a ubrzo nakon toga (2002.) svjetlost dana je ugledao i roman za djecu naslova „Runo“, s temom Domovinskog rata. U kolovozu 2015. godine objavljena je njegova knjiga „Oluja koju nismo mogli izbjeći“. Kao zadnja uspješnica u nizu, koja je u samom startu dobila brojne pohvale i pozitivne recenzije, je nedavno (2017.) objavljena knjiga „Žetva u polju otrova“ u izdanju Despot Infinitus-a i s naslovnicom koju je prema Antinoj ideji ilustrirao domaći strip crtač Nenad Barinić.

RANIJE KOLUMNE

Internetske stranice zhzd.hr koriste kolačiće (cookies) u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva te optimalnog rada i bolje funkcionalnosti stranica. Nastavkom pregleda internetskih stranica zhzd.hr pristajete na upotrebu kolačića. Istovremeno, skrećemo pozornost na to da je kolačiće moguće i onemogućiti, za što je potrebno prilagoditi postavke Vašeg internetskog preglednika, te ujedno ističemo da se takvo postupanje može nepovoljno odraziti na korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica.

ZATVORI