Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander


UMJETNOST RODITELJSTVA

Mnogi kažu da je biti roditelj najljepša, ali i najteža uloga u životu. Nitko nas ne priprema na sve izazove koje roditeljstvo donosi, a djeca ne dolaze s „uputama“. Kada promoviramo dječja prava i govorimo o pozitivnom roditeljstvu, neki roditelji ostaju zbunjeni. Čini im se da im se pokušava oduzeti moć oko odgoja djece i da se premalo priča o dječjim odgovornostima. Mogu ih razumjeti jer većina tekstova, filmova i kampanja na koje nailaze govore o onome što se ne smije raditi djeci. Ako se roditelje savjetuje o tome kako postupati drugačije, često su to apstraktni savjeti, poput: uvažite osjećaje djeteta; budite uzor svom djetetu; naučite dijete da regulira svoje emocije i tako dalje. S velikim razumijevanjem i poštovanjem prema roditeljima, ali i svima onima koji skrbe o djeci, u svakodnevnom radu mi u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba nastojimo ih usmjeriti smisleno i konkretno.

Neki roditelji udare ili posrame dijete kada pogriješi jer smatraju da će „tako najbolje naučiti“. Neki roditelji brinu o djetetovom školovanju i budućnosti toliko da se djetetu čini da ljubav roditelja ovisi o uspjehu. Neki roditelji nemaju vremena zbog posla i drugih obveza pa prepuštaju dijete malim ekranima kako bi se okupiralo. Neki roditelji boje se da će djetetu biti dosadno pa ga upisuju na brojne izvannastavne aktivnosti, tako da dijete nema vremena za slobodnu igru i odmor.

Sva opisana postupanja roditelja mogu štetiti djeci, a zajednička im je najbolja namjera roditelja i čvrsto uvjerenje da čine nešto dobro.

Ne možemo biti savršeni roditelji jer tako nešto ne postoji. Svaki roditelj ponekad pogriješi, no važno je da takve pogreške nisu obrazac ponašanja nego iznimke. Važno je što roditelj napravi kad pogriješi – može li to priznati i razmisliti što može drugačije idući put.

Odnos roditelja i djeteta zapravo je najvažniji. Čak i ako nemaju mogućnosti provoditi s djetetom puno vremena, roditelji se mogu usmjeriti na kvalitetu zajedničkog vremena, pokazati interes za dijete, njegov život, dan, osjećaje, brige i radosti. Važno je djetetu pokazati da ga volimo, da smo tu za njega i da nam se može obratiti štogod se događa.

Međutim, opisana sigurnost i toplina u odnosu nije „pravilo“ roditeljstva, nego nota kojom bi trebala biti prožeta sva postupanja. Toplina u odnosu ne znači da se djetetu treba sve popuštati i podržavati svako ponašanje. Roditelje često zbunjuje „pravo djeteta na odgoj bez batina“ jer ga poistovjećuju s „pravom djeteta na odgoj bez granica“. Stoga mi koji radimo s djecom često naglašavamo da dijete ima pravo na granice i vodstvo kroz odgoj, što je jedan od „stupova roditeljstva“. Prema Vijeću Europe postoje četiri stupa roditeljstva:

  1. Brižno ponašanje
  2. Pružanje strukture, granica i vođenja
  3. Uvažavanje djeteta kao osobe
  4. Omogućavanje osnaživanja djeteta.

Što stupovi roditeljstva znače u praksi?

Znače da dijete svakako treba vodstvo, strukturu i granice od strane roditelja. Dijete će te granice iskušavati i prelaziti, a na roditelju je kako će ih održavati. Nasilje u bilo kojem obliku (verbalno ili tjelesno) nije rješenje. Iako može kratkoročno zaustaviti neko ponašanje, ne uči dijete razumijevanju i drugim opcijama, šalje mu poruku da ga ljudi koji ga vole ujedno i povrjeđuju te da je nasilje adekvatan način rješavanja problema. Takve poruke dijete nosi u odraslu dob i druge odnose te se negativno odražavaju na njegov razvoj.

Djetetu se može vrlo jasno ukazati na neprihvatljivo ponašanje s uvažavanjem njega kao osobe (umjesto „Ti si zločest“, bolje je reći „Ne sviđa mi se kako si se ponašao u restoranu“). Može mu se dati neka posljedica za nepoželjno ponašanje, odnosno ukinuti neka privilegija, poput igranja video-igrice na kratko vrijeme, i svejedno brinuti o djetetu, njegovim osjećajima i potrebama. Roditelji mogu unaprijed objasniti djetetu što se od njega očekuje, a što nije prihvatljivo te dogovoriti posljedice oba ponašanja. Tih posljedica treba se pridržavati dosljedno. Važno je nagraditi dijete za poželjno ponašanje – riječima, zagrljajem, nekom sitnicom, zajedničkom aktivnošću. Isto tako posljedica nepoželjnog ponašanja ne bi trebala biti osuđivanje djeteta kao osobe i uskraćivanje zadovoljenja osnovnih potreba – kako za hranom i vodom, tako i za ljubavlju roditelja. Osim ukidanja privilegija, opcija je dati djetetu priliku za nadoknadu „štete“ uz objašnjenje i poticanje kritičkog te empatijskog promišljanja.

Primjerice, ako je dijete potrgalo igračku mlađeg brata, može se jasno dati do znanja da to nije prihvatljivo ponašanje i istražiti kako i zašto je do toga došlo. Nadalje se može omogućiti djetetu da sudjeluje u popravljanju igračke ili odabiru svoje igračke koju će dati bratu zauzvrat. Dobro je razgovarati s djetetom o tome kako se brat osjeća i što mu još može pomoći (isprika, zagrljaj, zajedničko vrijeme…), što će osnažiti njegov emocionalni kapacitet.

Djeca koja mogu zadobiti roditeljsku pažnju pozitivnim ponašanjem radije će ju zadobiti na taj način nego radeći nepodopštine.

Osim što kao struka savjetujemo roditelje o odgoju i radimo s djecom, od iznimne važnosti nam je čuti njihove glasove. Oni nas mogu naučiti puno toga. Zbog toga je Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba osnovala tri odbora – roditeljski, za djecu (7-10 godina) i za mlade (adolescenti). Na našim sastancima govore nam o tome kako je biti roditelj/dijete/mlada osoba u suvremenom društvu, što ih veseli, što ih brine te kako im kao struka i društvo možemo pomoći, odnosno podržati ih u zdravom razvoju.

Zajedničkim snagama dolazimo do najboljih rezultata, a sigurni smo da imamo zajednički cilj – sretnu djecu i njihove obitelji.


POVRATAK
prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander psiholog i psihoterapeut ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, trideset se godina svoje karijere bavi djecom. Kao dječji psiholog u Klinici za dječje bolesti Zagreb često se susretala sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom koja nisu imala potrebnu zaštitu odraslih, stoga je bila među prvima koji su početkom ’90-ih godina u Hrvatskoj prepoznali ovu problematiku te joj je posvetila svoj daljnji rad.

Osnivačica je savjetodavne linije za zlostavljanu i zanemarenu djecu “Hrabri telefon” te inicijator osnivanja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, koja je od strane Vijeća Europe prepoznata kao model dobre prakse i tako predstavljena u UN-u.

Dobitnica je brojnih priznanja za svoj rad, među kojima se ističe nagrada multidisciplinarnom timu Poliklinike koju joj je 2008. godine dodijelilo Međunarodno udruženje za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN).

Uz stručni rad aktivno se bavi i znanstvenim radom te je objavila i na međunarodnim skupovima prezentirala brojne znanstvene i stručne radove. Objavljuje knjige, priručnike i brošure namijenjene roditeljima, djeci i stručnjacima.

Posebno je posvećena prenošenju svojih znanja i iskustava budućim stručnjacima, kao profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku i Hrvatskim studijima u Zagrebu. Stalni je sudski vještak za zlostavljanu i zanemarenu djecu.

Internetske stranice zhzd.hr koriste kolačiće (cookies) u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva te optimalnog rada i bolje funkcionalnosti stranica. Nastavkom pregleda internetskih stranica zhzd.hr pristajete na upotrebu kolačića. Istovremeno, skrećemo pozornost na to da je kolačiće moguće i onemogućiti, za što je potrebno prilagoditi postavke Vašeg internetskog preglednika, te ujedno ističemo da se takvo postupanje može nepovoljno odraziti na korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica.

ZATVORI