Sanja Pilić


MRVICA, DJEVOJČICA

Bilo je to davno. Prije četrdesetak godina. Rodila sam djevojčicu Vladimiru u otprilike točnom terminu. Petnaest dana ranije. Imala je 1600 grama i bila je duga 44 centimetra. Rekli su mi da je nedostašće i odnijeli je u inkubator.

Jedva sam razumjela što mi govore. Moja malena djevojčica.

Nakon dva mjeseca Vladimira je izašla iz bolnice. Imala je tada 2600 grama. Mrvica. Muž i ja vratili smo se u svoj podstanarski stan sretni i zadovoljni.

Nakon mjesec dana otišli smo na kontrolu. Ponosni. Djevojčica je imala čak 3600 grama. I bila mi je najljepša na svijetu. Prijateljima i rodbini slala sam stalno njezine crno-bijele fotografije koje sam izrađivala u kupaonici. Tada sam se bavila fotografijom.

Uglavnom, kad smo došli na kontrolu, doživjeli smo šok. Kilogrami i centimetri su pokazivali napredak, ali nam je doktorica Milena Stojčević Polovina rekla da ne zadovoljava kriterije novorođenčeta. Nije dizala glavicu kad bi ju se položilo na trbuh, imala je čvrsto stisnute ručice i slično. Doktorica nam je ponudila crnu kavu. Još se sjećam zveckanja šalice i tanjurića kad sam uzimala kavu jer su mi ruke počele drhtati.

Prognoze baš i nisu bile dobre i doktorica nam je preporučila rehabilitaciju. Radilo se o motoričkim problemima. Otišli smo u sobu za rehabilitaciju u Vinogradskoj bolnici. Taj odjel tada je bio vrlo zanemaren, soba prepuna djece s kojom se radilo, a kako su ih pojedine vježbe boljele, mnoga su i plakala.

Tada smo odlučili da ćemo radije plaćati fizioterapeutkinju koja će dolaziti četiri puta tjedno u naš stan kako bi izbjegli krikove djece i vožnju tramvajem. Nismo baš bili pri novcima, ali imali smo neku ušteđevinu.

Uglavnom, vratili smo se kući, bila sam sva zdvojna. Odmah sam polegla Vladimiru na trbuh i sjećam se da sam u sebi, a glasno viknula: Digni, digni glavicu! Prije je baš i nisam stavljala na trbuh jer je bila sićušna. I Vladimira je podigla glavicu. Nikada to neću zaboraviti. Kao da me čula.

Fizioterapeutkinja je dolazila četiri puta tjedno u naš stan i vježbala s našom mrvicom, a ja sam naučila sve vježbe pa sam ih ponavljala kod svakog previjanja. Kako je Vladimira napredovala, tako su se posjeti fizioterapeutkinje smanjivali. Vladimira je, zapravo, voljela vježbati. Nakon dvije godine dostigla je djecu svoje dobi po svemu, osim što je i dalje bila sitnija. Ali bila je zdrava i vesela djevojčica. Umiljata i spretna.

Nakon toga, s četiri godine upisali smo je u Školu za ritmiku i ples. Njezin trbuščić bio je ispupčen, ramena spuštena i nije se baš najbolje držala. Ritmika nije bila dovoljno dobra da ispravi i te tjelesne nedostatke pa smo je upisali na gimnastiku. Vladimira je zavoljela gimnastiku – jako, jako. Hodala je po gredi, skakala flik-flak, imala dobre trenere. Ljetovala bi s gimnastičarima na Badiji. Bila je snažna mršavica, sami mišići. Navečer bi poslije treninga skakala po stanu. Trenirala je do desete godine. A počela je i svirati klavir, za što je također trebalo uspravno držanje. Uglavnom, motorika joj se zbilja razvila. Kasnije, kad je sjela na bicikl, gotovo da se više i nije skinula s njega. Na ljetovanju je birala najviše stijene i onda s njih skakala u more. Sad sam se pak bojala da je previše sigurna u sebe i svoju spretnost. Opet me je bilo strah. U opisu maminog radnog mjesta uvijek je i briga i strah.

Vladimira je danas odrasla žena s velikom djecom. Ali kad su bila manja smjestila bi ih svo dvoje na bicikl, zajedno s vrećicama i fotografskom torbom, i vozikala se gradom. Sa štiklama na nogama, u lijepim haljinama. Nitko, gledajući je, ne bi pomislio da je postojala mogućnost da možda neće ni  hodati. Jer tako je to izgledalo u početku.

Ali sada je sve to iza nas. Na sreću. I zato je moj savjet mamama: promatrajte svoju bebicu, a na kontrolama budite ljubopitljive i ukoliko nešto s motorikom nije u redu, potražite stručnjake koji će vam pomoći i što ranije počnite s rehabilitacijom.

POVRATAK
Sanja Pilić višestruko nagrađivana hrvatska književnica

Sanja Pilić rođena je 1954. godine u Splitu. U Zagrebu je završila Školu primijenjene umjetnosti i radila kao fotografkinja, snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Objavila je 30-ak knjiga proze i poezije, a sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole.

Dobitnica je mnogih nagrada i to u više navrata: Grigor Vitez, Ivana Brlić Mažuranić, Mato Lovrak, Kiklop, a dva puta dobila je i nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista za svoje priče, 1981. i 2006.

Po njezinim knjigama Sasvim sam popubertetio i Mrvice iz dnevnog boravka napravljene su kazališne predstave.

Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti i kulturi.

Živi i radi u Zagrebu. Na Cvjetnom trgu pije kavu. Ima dvoje djece i troje unučadi.

Internetske stranice zhzd.hr koriste kolačiće (cookies) u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva te optimalnog rada i bolje funkcionalnosti stranica. Nastavkom pregleda internetskih stranica zhzd.hr pristajete na upotrebu kolačića. Istovremeno, skrećemo pozornost na to da je kolačiće moguće i onemogućiti, za što je potrebno prilagoditi postavke Vašeg internetskog preglednika, te ujedno ističemo da se takvo postupanje može nepovoljno odraziti na korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica.

ZATVORI