Mama jednog tinejdžera


Jutro je, budimo se i užurbano hodamo po kući spremajući se za odlazak. Netko u školu, netko na posao. Moje dijete je veliko, ali svejedno voli kad mu mama pomaže oko doručka i odabira odjeće. I ja to volim, osjećam se potrebno, kao prava mama. Tada koristim trenutak i onako pospanog ga grlim i dajem poljubac, ali idila ne traje dugo jer „rani“ tinejdžerski hormoni počinju progovarati iz njega – dosta ljubljenja, previše pusa, previše ljubavi, daj me pusti. Mogu se samo s tugom u očima sjetiti malog stvorenja koje mi je trčalo u zagrljaj i uživalo u grljenju i poljupcima. Moja mala beba koja me obožavala držati za ruku jer se tako osjećala sigurno.

Mala beba je narasla. Sada su došle ozbiljnije godine s nekim drugim izazovima, godine kada su roditelji važni da bi pomagali oko škole, učenja, obaveza, prijateljstava, prvih ljubavi – sada počinje priprema za život.

I tako jednog dana na vježbanju slušam razgovor dvije majke, čije kćeri su inače približno istih godina kao i moj sin, o raznim situacijama i doživljajima njihovih kćeri s prijateljicama, u školi, prve ljubavi… i shvatim da ja na svako pitanje dobijem otprilike isti odgovor, nešto u smislu: Ma daj me pusti na miru, dosadna si i previše pitaš! Ponekad odustanem, ne želim biti naporna mama. Ponekad mijenjam taktiku i pokušavam neki drugi pristup. I samo ponekad dobijem neku kratku priču ili odgovor. I dok mame tako pričaju o svojim kćerima, ja razmišljam kako je lijepo i važno pričati s djecom o njihovim životima, problemima, sretnim događajima, željama… ali što kad oni to baš ne žele? Da li to forsirati? Što bi jedna dobra mama napravila?

I onda kreće istraživanje što kažu stručnjaci, razne internetske stranice i društvene mreže, prijatelji, poznanici i ostali koji imaju neko mišljenje na temu Kako biti dobra mama i kako ispravno odgajati svoje dijete.

Nakon nekog vremena shvatim da ima i previše dostupnih informacija, dosta često oprečnih i kontradiktornih. I onda gledam svoje dijete i shvaćam da samo želim da bude sretan. Želim da zna da sam zainteresirana i da želim znati, ali neću forsirati ako u tom trenutku nije spreman. Doći će mi sam. U stvari ga želim naučiti da ću uvijek biti tu kad zatreba nekoga za razgovor, kad zatreba pomoć u rješavanju nečega (zadaće ili problema).

I kako biti dobra mama?

Da li sam ja dobra mama?

Ne znam, nisam nikad pronašla jednoznačan odgovor, samo jednu hrpu raznoraznih mišljenja.

Ali ja se trudim poznavati svoje dijete i postupati kako mislim da je dobro za njega i njegovu budućnost. I neki se slažu sa mnom, ali uvijek ima i onih drugih.

Ionako će prebrzo odrasti i otići, a u mojim mislima je još beba koja je tek nedavno počela trčati uokolo.

Djeca tako brzo narastu, a tinejdžeri još brže odrastu.

I onda ostane pas…

Silva Kántor

viša savjetnica specijalist

POVRATAK

Internetske stranice zhzd.hr koriste kolačiće (cookies) u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva te optimalnog rada i bolje funkcionalnosti stranica. Nastavkom pregleda internetskih stranica zhzd.hr pristajete na upotrebu kolačića. Istovremeno, skrećemo pozornost na to da je kolačiće moguće i onemogućiti, za što je potrebno prilagoditi postavke Vašeg internetskog preglednika, te ujedno ističemo da se takvo postupanje može nepovoljno odraziti na korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica.

ZATVORI