Blog


Ja kao Tata

I tak smo se jednog dana predvečer moja supruga i ja šetali po vrhu Sljemena, pili čaj i gledali planine u daljini kad mi odjednom kaže kako ju malo boli trbuh, ja kažem ma to je sve ok, iako joj je termin bio udaljen samo par dana. Vozimo se autom prema doma, bol se pojačava, ja i dalje govorim ma to je sve ok (a mislim si da li je sve ok?). Dolazimo u stan, bol je sve jača i jača…ok sad nemrem reći sve je ok, kad je očito da su trudovi počeli. Malo to pratimo, malo pričamo, zovem doktoricu, ona daje savjete….pratimo….zovem doktoricu….ok, dosta, idemo u bolnicu! Dolazimo u Petrovu, ostavljam ju na ulazu, idem parkirati auto, trčim nazad, ona je već u nekoj sobi, a ja ne znam ni di ni kaj. Izlazi medicinska sestra, pitam ju, ona kaže da je unutra da je sve ok (da, to sam i ja govorio ranije!!). Uglavnom, čekaonica nije baš kao druge čekaonice, nema nigdje za sjesti, nema ništa. Sjedim na podu, smirio sam se, vrijeme prolazi, ne znam ništa, vrijeme prolazi, dolaze nove trudnice, njihovi muževi izgledaju smireno kao da je sve ok, ali vidim ja po njima da nije, tak sam i ja izgledao par sati ranije. Nego…da skratim priču, nakon 5 sati čekanja i ležanja na podu, pozvali su me unutra….svi koji imaju djecu znaju kak je to kad vidiš prvi put da žena drži malog čovjeka u naručju. Osjećaj je izvantjelesni, neopisiv, vječan. Kao jedinac i jedini iz društva koji je dobio dijete, nisam imao nikakav doticaj s djecom ranije, a nisam čak nikad ni držao bebu u rukama.

Kad je došao dan da idemo svi skupa doma, hodao sam sporo, vozio sam sporo, sve sam radio polako jer je ipak beba samnom, pa moram biti oprezan, hodati ”kao po jajima”. Uglavnom, brzo smo se ufurali u ulogu roditelja, nekako to sve prirodno dođe samo po sebi, ideš i učiš usput. Sve je novo, svaki dan je drugačiji, nismo sad više nas dvoje, pardon troje (da se mačak ne uvrijedi ak ga ne spomenem), nego nas je sada četvero, s time da o jednome moramo brinuti od sada pa zauvijek. Onaj trenutak kad shvatiš da sad nisi ti na prvom mjestu niti bilo tko drugi, nego tvoje dijete i da se moraš brinuti za njega, biti odgovoran, biti primjer i sve drugo, istodobno je prekrasan i strašan. Velika je to odgovornost i svaki pokret, riječ, gesta, radnja utječu na njegov razvoj i oblikovanje. No, kak su svi prije nas, tak ćemo i mi. Kada shvatiš da na njega možeš i želiš prenijeti svo svoje znanje i vještine kako bi postao što bolja osoba kasnije to je stvarno inspirativno. Što ide dalje vrijeme, sjetim se često maminih riječi: ”Vidit ćeš kad ćeš imati svoje dijete” i stvarno je bila u pravu. Kao netko tko ne nosi potkošulju, hoda bos po pločicama, pije vodu iz frižidera, sad svom sinu oblačim potkošulju, papučice, zagrijem malo vodu….ironično, zar ne? Kao i naši roditelji za nas, mi isto želimo sve najbolje za njega.

Iako je još beba i dok jurca po stanu vičući: MAMA! TATA! ja sam blagoslovljen jer znam da imam novog najboljeg prijatelja u svom životu.

Antonio Frinčić
Suradnik za projekte i potpore

Internetske stranice zhzd.hr koriste kolačiće (cookies) u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva te optimalnog rada i bolje funkcionalnosti stranica. Nastavkom pregleda internetskih stranica zhzd.hr pristajete na upotrebu kolačića. Istovremeno, skrećemo pozornost na to da je kolačiće moguće i onemogućiti, za što je potrebno prilagoditi postavke Vašeg internetskog preglednika, te ujedno ističemo da se takvo postupanje može nepovoljno odraziti na korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica.

ZATVORI