Blog


Volim život

Osam ujutro je, počinje moj radni dan. Palim kompjuter, pregledavam e-mailove, odradimo sastanak i počinjemo raditi punom parom. Uglavnom ne radim izravno sa strankama, ali čujem i vidim sve. Preko puta mog stola je kolegica koja je prvi kontakt s našim strankama. Dok radim svoj dio posla neprekidno mi odlazi pažnja na majku koja stoji za pultom i traži informacije i pomoć… neugodno joj je… djeluje mi kao da se osjeća posramljenom i krivom što je tu uopće, što je u takvoj situaciji da nema izlaza i  moli za pomoć… a, kako kaže, nekada je imala sve. Imala je posao, muža, zdravu djecu; sada je sama, bez posla, s bolesnim djetetom i drugo dvoje djece. Plače. Kolegica ju tješi i objašnjava kako joj možemo pomoći. Nastavljam s poslom, ali zvoni telefon. Preuzimam poziv jer je kolegica još zauzeta s ovom neutješnom ženom. Na liniji je još jedna gospođa sa sličnom situacijom; priča mi cijeli svoj život i kako joj je teško, kakve su je sve nevolje snašle u životu. Teško je, zaista je teško to slušati… želim joj pomoći koliko god rad Zaklade to dozvoljava, ali znam da to nije ni približno dovoljno. Kažu, mora čovjek ostati bistre glave i ne dopustiti da ga takve situacije slome, posao ide dalje, ali u glavi mi se stalno mota priča te sirote žene… i one koja je još uvijek tu nasuprot mog stola.

A onda, pak, nazove gospodin koji je primio našu potporu. On je sretan. On je sretan jer mu je naša novčana pomoć itekako dobro došla. Dijete je dobilo sve potrebno za školu. Torbu, tenisice, bilježnice; dijete je presretno i neće ga druga djeca u školi ismijavati da je siromašan. I otac je sretan, sretan jer je njegovo dijete sretno. Iako ga muči tisuću i jedan problem, on je sada sretan… zahvaljuje  se cijeloj Zakladi, plače od sreće. Lijepo je to čuti, vidjeti, doživjeti – znati da smo nekoga usrećili, da smo nekome bar malo pomogli i olakšali tmurnu svakodnevicu. Zaklada se trudi svima pomoći. Hvala i osmijeh su nam dovoljni… dovoljni motiv da se trudimo još više.

Rado se sjetim ljetnog projekta koji smo imali ove godine „I ja putujem“ – nešto novo, nešto drugačije. Projekt kojim smo osigurali da obiteljima u potrebi i obiteljima s bolesnom djecom omogućimo ljetovanje. Mnogo je obitelji koje, nažalost, ne mogu priuštiti svojoj djeci more, sladoled, bazen, pizzu, kino, zoološki… neki nikada nisu niti otišli iz svog mjesta prebivališta. Tužno je to… Ali koliko je to bilo veselo, radosno kada je postalo stvarno. Kada su obitelji shvatile da je to zaista tako. Na tom projektu sam pomnije upoznala naše izabrane obitelji i na neki način najviše bila s njima u kontaktu. Od same rezervacije hotela, karata, džeparca pa do dolaska na odredište sam bila u kontaktu s njima. Svaka obitelj je drugačija… svaka sa svojom pričom… život uistinu piše priče i romane. Lijepo je kada nekoga nazoveš i kažeš mu radosnu vijest. Kada kažeš gospođo, samo spremite kovčege i sjednite na autobus i ne brinite, za sve ćemo se mi pobrinuti. Znaš da ne vjeruju još, ali isto tako znaš da će se ugodno iznenaditi kada dođu na odredište. I tako je i bilo. Kreću pozivi; poruke „Mi smo u šoku, ovdje je predivno! Još uvijek ne možemo vjerovati da je to je stvarnost! Sve je kako ste rekli. Hvala Vam od srca!“ samo su neke od poruka koje smo primili. I to je predivno čuti. Jer znamo da su bar na 7 dana zaboravili svoje probleme, da su mogli u potpunosti uživati u kvalitetnom vremenu sa svojom dječicom, daleko od briga i problema… privremeno je, ali neka… njihovi zajednički trenuci s pregršt dječjeg smijeha nemaju cijenu. Možda nije puno, ali uspjeli smo usrećiti obitelji i pomoći im da se maknu od svakodnevice i da stvore nezaboravne trenutke i dugotrajna sjećanja na nešto lijepo… jer ponekad nije sve u novcu, ponekad ni novčana potpora nije dovoljna, ponekad su baš ovakva sjećanja i dječji osmijeh bogatstvo.

Na kraju radnog dana ipak je lijep osjećaj znati da radiš nešto kako bi utješio, usrećio nekoga, pomogao nekome kome je to zaista potrebno… na način kakogod možemo.

Čovjek ne zna što ima i koliko to vrijedi dok ne vidi tuđe, tužne i strašne priče.

Živa sam. Zdrava sam. Imam krov nad glavom. Imam svoje voljene oko sebe.

Sretna sam… volim život. I nastavljam se truditi da svojim radom u Zakladi pomognem i drugima da se osjećaju isto tako.

Ivana Balatinac
tajnica

Internetske stranice zhzd.hr koriste kolačiće (cookies) u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva te optimalnog rada i bolje funkcionalnosti stranica. Nastavkom pregleda internetskih stranica zhzd.hr pristajete na upotrebu kolačića. Istovremeno, skrećemo pozornost na to da je kolačiće moguće i onemogućiti, za što je potrebno prilagoditi postavke Vašeg internetskog preglednika, te ujedno ističemo da se takvo postupanje može nepovoljno odraziti na korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica.

ZATVORI