Moj prvi posao u dobrotvornoj organizaciji

Radim dvadeset godina i nikada se nisam susrela s dobrotvornim radom. Do početka ove godine, do zaposlenja u Zakladi „Hrvatska za djecu“. Nisam znala što da očekujem. Između posla i obitelji čovjek uvijek žuri i nikada previše ne razmišlja o poslu nakon onih 16.00 sati. Tada to postaje nešto što čeka ponedjeljak.

Nakon nekoliko mjeseci rada u Zakladi (ja ju zovem tako, kao i moji kolege – skraćenim imenom, iz "milja") moj pogled na posao počeo se mijenjati. Počela sam drugim očima promatrati ljude oko sebe… na ulici, u parku, u šoping centrima; počela sam više primjećivati roditelje koji uza sebe imaju djecu koja se nazivaju suhoparnim rječnikom birokracije "djeca s posebnim potrebama". Po prvi put sam uistinu vidjela kako većina ljudi skreće pogled od njih, od te djece, tih obitelji, iz razloga što ih ne žele uvrijediti gledajući u njihovu djecu s tzv. posebnim potrebama. Počela sam zamjećivati i majke s djecom koja nose i po nekoliko brojeva preveliku odjeću, djecom koja često s čežnjom gledaju u jedan običan sladoled, jer znaju da ga mama nema s čime kupiti. Većina prolaznika i dalje skreće pogled od njih i ubrzava korak. Danas kad vidim te ljude, te roditelje, majke i očeve, koji svakodnevno vode svoje teške životne bitke, kroz misli mi nerijetko počnu prolaziti sva ona pisma-zamolbe koja sam pročitala i urudžbirala tijekom proteklih devet mjeseci rada u Zakladi, a sjećanje nerijetko prizove i brojna lica svih onih ljudi koje sam osobno upoznala kroz svo to vrijeme. Neki od njih dođu nam nasmijani, ali ipak su to često tužni i umorni pogledi na njihovim licima, koji odišu težinom svakodnevice u kojoj se nalaze ili pak razočaranjem u sustav, ponekad i osjećajem beznađa, no njihova usta uvijek imaju najljepše riječi, a srca ogromnu ljubav za djecu, njihovu djecu, za koju se svi jednako srčano bore.

Najljepši osjećaj je onaj kada im pomognete u svakodnevnim problemima, kada im pružite odgovor i podršku u situacijama iz kojih često nemaju izlaz.

- Kome da se obratim, trebam novac za autobusnu kartu jer idemo na pregled bebe u Zagreb?

- Kćerka treba ići na maturalac, trebali bi novac, jer ako ne ide smijat će joj se u školi, govoriti da je siromašna, mi nažalost ne radimo i imamo još 3 djece.

- Moj sin ima Downov sindrom, no htio bi učiti svirati gitaru. Ima sluha i lijepo pjeva, trebali bi novac za gitaru i glazbenu školu.

- Mome djetetu treba pregled i operacija specijaliste u inozemstvu. HZZO ne pokriva, molim vas pomognite!

- Nemam novaca da djetetu dam za užinu danas, očajna sam!!!

- Kome da se obratim, nemam novaca za najam stana, sama sam s djecom, molim vas pomognite?!

Svakodnevno saslušam svakoga od njih, i kada nas zovu i kada dođu u Zakladu… njih, koji nam se često obrate vrlo ljubazno, obzirno, čak i s dozom srama nerijetko, ponekad kao zadnjoj adresi.

Počela sam osjećati ponos kada me nazovu nakon nekog vremena i zahvale se na savjetu, novcu koji im je pomogao kada im je bilo najteže.

Ponekad sasvim slučajno saznaju za nas, kada im je bilo najteže i kada su mislili da su ispred zida i da nema izlaza. Netko, najčešće ne znaju niti tko, kao neki glas u prolazu, negdje u tramvaju ili na ulici pored njih, priča o nekoj Zakladi koja pomaže djeci. I nazovu više iz znatiželje puni nepovjerenja i ponavljaju "u čemu je caka". Nema cake – u tome je caka. Sigurna sam da Onaj iznad nas koji sve vidi ima u tome svoje prste.

Marina Nikolić Referentica 1. listopada 2018. u 11:30:12