Danas ću biti dobra mama!

Nakon nekoliko „snoozova“ nevoljko ustajem i spremam se za posao. Prije odlaska, provirujem u dječju sobu, tiho ljubim moje male divne anđele, princezu od 4 godine i princa od 2 godine. Zahvalna sam što im radno vrijeme muža omogućuje dulje spavanje i kasniji odlazak u vrtić. Razmišljam kako sam možda sinoć preburno reagirala, samu sebe preispitujem kako nije razlog za deranje i živciranje činjenica da On hoće spavati s bagerom, a Ona uopće neće spavati. Čvrsto si obećavam, danas ću biti dobra mama!

Poslije napornog dana na poslu, probijam se kroz gradsku gužvu i ponavljam mantru kako ću danas biti dobra mama. Slagat ću kocke s Njim na podu, možda mu čak sastaviti onaj vlak i prugu, a s Njom ću obavezno slagati nove Peppa Pig puzzle. I večeras ću joj pričati priču za laku noć i to cijelu Pepeljugu ili Trnoružicu, bez preskakanja i ubrzavanja. Pomalo sam nervozna jer je neki zastoj na cesti, bojim se da ću opet kasniti u vrtić, osjećam se loše jer uvijek ostaju među zadnjima, ali sve OK, ništa me neće omesti u današnjem naumu.

Dolazim u vrtić i doživljavam najbolji osjećaj na svijetu, zagrljaje i poljupce anđela, ushićene povike „mama“ i prepričavanje što su radili… toliko su uzbuđeni da vrište i zatrčavaju se po praznim hodnicima vrtića i bacaju na koljena kako bi se klizali. Blago im kažem da se ne valjaju po podu, ali ne doživljavaju me, razumljivo, veseli su što me vide, što idemo doma, što ćemo konačno biti zajedno.

Nakon natezanja oko obuvanja cipela konačno izlazimo iz vrtića i počinje dragocjeno zajedničko vrijeme, oni se utrkuju tko će prvi do auta, srce mi je u peti zbog ceste pa panično vičem da uspore, kad stignu do auta krene svađa tko će otvoriti vrata, potom tko sjedi u kojoj autosjedalici i tko će držati pronađenu igračku u autu. Srećom, vozimo samo par ulica do kuće pa stoički podnosim otimanje, štipanje, grebanje i plač na stražnjem sjedalu. Preznojena ih vadim iz auta, On se otima jer bi stisnuo trubu, govorim mu da požuri i izađe, neće da ga ja izvučem, nego će sam i to na način da skoči, isto kao seka, koja sa strane plače jer je u skoku ogrebala koljeno. I tu kreću negodovanja zašto idemo doma, a ne odmah u park. Njoj su bitni prijatelji pa kreće s pitanjima jesu li u parku kod škole ili onom drugom parku. Njemu je bitno sve što si zamisli u tom trenutku i baš tog istog trenutka. Oboma su im bitni slatkiši pa mitim kikićima, samo da što prije dođemo kući. Imam svoju torbu, njihove ruksake i već sam podosta nervozna. Opet utrka, tko prvi do lifta, tko će otvoriti lift, tko stisnuti gumb. On bi mali lift, ona veliki, nitko ne popušta. Svađa, tuča, grebanje, štipanje, plač, On već leži na podu i urla, Ona plače jer ju je jako uštipnuo. Sve odjekuje u zgradi, svi susjedi u osmerokatnici znaju da smo stigli. Duboko dišem, Njega uzimam u naručje, Nju tješim i držim za ruku, samo da što prije dođemo doma.

Ulaskom u kuću muke ne prestaju, On je zakačen za kvaku jer bi u park, Ona neće skinuti cipele. Uvjeravam, molim, ucjenjujem i obećavam. Skidaju cipele, nakon stotog upozorenja peru ruke i presvlače se. Prerano se ponadam da je vrijeme mira. No On se sjetio obećanog kikića, uzalud su argumenti da moramo prvo ručati, kreće opet mučenje beskonačnim plačem. Ona već ima Peppa Pig puzzle u rukama i s molećivim pogledom me podsjeća na obećanje da ćemo ih zajedno slagati. „Hoćemo ljubavi, samo vam mama mora prvo dati ručak“ (iako bi se po vremenu posluživanja obrok mogao tretirati kao ranija večera). Unatoč mojoj dobroj organiziranosti da ručak skuham dan ranije pa mi je za pripremu istog potrebno vrlo malo vremena, oboje su mi pod nogama, kod pećnice, odjednom gladni toliko da su onemoćali za sve druge radnje. Moraju jesti odmah, ne mogu ni sekunde čekati da se ohladi.

On hoće na tatino mjesto, ali baš je Ona tamo sjela pa svađa guranje, lupanje, štipanje. Rješavam sukob obećanjem parka, odmah poslije ručka. On ne bi žlicu, nego vilicu kao seka. I čašu vode u Juriću. Pokušam mu objasniti da je Jurić čaša prljava, uzalud, već uzimam spužvicu i perem ju. I Ona bi čašu vode. Njena Frozen čaša je, začudo, čista. Nakon svakog zalogaja piju vodu, nataču se i naravno da Ona mora usred obroka obaviti nuždu, što traje, pa viče „mama gotova sam“, ali dok dođem, ipak nije, još malo će. Za to vrijeme je On prolio tu svoju čašu vode, naravno svaki dan ju prolije, nemam snage opet reagirati. Više nisam gladna, malo već osjećam da me boli glava. On me podsjeća na dugo iščekivani kikić, Ona bi u park jer su već sve prijateljice u parku, evo čak će se i sama obući. On bi s motorom u park, kreće navlačenje s njegovim oblačenjem – neće hlače, neće cipele, hoće motor, konačno popuštam, idemo s motorom. Ona iz sobe viče da će onda ona s biciklom! Uzrujam se, mijenjam mišljenje i odlučujem da nema nikakvih rekvizita, već idemo pješice u park. OK, On se utišao i obučen je, kad evo Nje iz sobe u sintetičkoj Elza haljini s plaštom, plavim rukavicama i krunom, jer se, eto, ona spremila za izlazak. Pokušavam joj objasniti da je vani jako vruće, da je ta haljina samo za igru i maškare, ali onda će ona neku drugu haljinu. Ne pomaže ni podsjećanje na to kako s haljinicom ne može trčati niti se spuštati niz tobogan. Izlazimo s prtljagom kao da idemo na izlet, a ne u kvartovski park na sat vremena da se djeca malo istrče na zraku.

Na izlasku opet ista priča s liftom, veliki ili mali, utrkivanje, stiskanje gumba. Ona već na kilometar udaljenosti uočava svoju ekipu i kreće u akciju, baš se lijepo igraju. Mame njezinih prijatelja sjede u hladovini na klupi, jedva ih dočekam vidjeti, ali On bi na ljuljačku, koja je na suncu i ustrajan je u svom naumu. I samo ga mama smije ljuljati. I to jako. S obje ruke, a ne da slučajno u jednoj ruci držim torbu.

Ljuljam i promatram mame s većom djecom kako ležerno sjede i ćaskaju, glava me već podosta boli, umorna sam. Ljuljam i shvaćam kako nema smisla ovaj tempo s djecom, intenzivno razmišljam o teti čuvalici… i konačno ugledam supruga, dolazi s posla. Pomislim – evo spasa, valjda ću sada malo sjesti, ali ne, Njega samo mama može ljuljati i nitko drugi. Jako, s obje ruke.

Kreće natjeravanje oko odlaska kući koje traje pola sata, opet isti scenarij s liftom. Po povratku doma, poželim na kratko odmoriti, pokušati odgledati dnevnik. Glava me već ozbiljno boli, Nju opet odgađam s Peppa Pig puzzlama, Njemu dajem kutiju kocaka da slaže, ali on ih okrene naopačke i krene šutirati nogama. Molim ga da se lijepo igra, da se ne može tako ponašati. Uzme svoj dječji usisavač koji, osim što ronda sam po sebi, ima baterije pa dodatno bruji i vuče ga po stanu, udara, klepeće, Njoj je to fora pa uzima romobil i kreće za njim u krug, smiju se, trče, love se, sve dok ne čujem udarac i plač jer, začudo, netko je pao. Ne znam da li da prije vičem ili tješim, koga prvog da uzmem. Cijelo susjedstvo odjekuje od dernjave, pomišljam kako se jedino moja djeca ne znaju normalno igrati kao druga djeca, nego samo skaču i divljaju.

Ona će kuglice s mlijekom, On će kakao. Ne, Ona će ipak griz, a On kuglice s mlijekom. Ili puding. E da, i Ona će puding. Ma ne… Ona će kuglice s mlijekom, On kakao.

On se neće prvi kupati, ona će. Ona hoće da joj se napuni kada. On bi ipak sa sekom u kadu. Ona neće prati kosu. Neće ni prati zube. On hoće da mama pere zube, a ne tata.

Konačno, stigao je trenutak kada je svaki u svom krevetu. Meni umornoj, na izmaku snaga, izazovi tek počinju. Po dogovoru, muž čita Njemu priče, ja se družim s Njom. Eh, ali Ona ne bi spavala, slagala bi Peppa Pig puzzle, kreće navlačenje, cendranje, moljakanje, sve pojačanog intenziteta zbog umora. Uvjeravam ju kako ćemo sutra sigurno slagat puzzle, može jedna kratka priča, mama mora kuhat ručak za sutra. Brzinom munje joj pročitam kratku priču, još jednu bi, ali već je kasno, tumačim joj da svi njezini prijatelji spavaju, da se mora dići za vrtić. Utješim ju, ušuškam ju, poljubim ju, dodam joj Medolinu, pomislim – zaspat će, dok ja ne znam čega bih se prije uhvatila. Iz sobe povici: Mama žedna sam!….. Mama piški mi se!…… Mama upali mi lampicu bubamaru!….. Mama ipak mi upali lampicu Frozen!….. Mama opet sam žedna!……. Mama pokrij me!…….Mama pao mi je Medolino!………

Dok sam završila svoje dnevne obaveze, već je prošla ponoć. Prije odlaska na spavanje, milujem svoje anđele, gledam ta spokojna preslatka lišca i osjećam ogromnu količinu ljubavi, ali i istovremenu grižnju savjesti da im se nisam danas dovoljno posvetila, da sam prestroga i da su moje reakcije pretjerane. No, evo već je novi dan i čvrsto si obećavam, danas ću biti dobra mama!