Želim tako malo, a opet puno

Čak i one među nama koje još nisu imale priliku zakoračiti u svijet roditeljstva, ponekad, kao tetke, rodice ili prijateljice (a i muškarci, naravno) pričuvaju tuđe dijete i tada barem nakratko zakorače u taj naoko poznat, no ipak nepoznat svijet. U svijet u kojem često shvatimo da briga oko djeteta nije vještina koja se uči u školi, no ipak za nju treba znanja i mudrosti, treba iskustva. I iako vam ne treba dozvola ili posebna nauka da biste imali dijete, nitko vas neće upozoriti na teškoće s kojima se na tom putu, na kojem svakog dana otkrivate nove dimenzije, možete susresti – od upornog plača kojem ne znate pravi razlog, neshvatljivih ponašanja nestašnih trogodišnjaka, „škakljivih“ pitanja onih nešto starijih, smiješnih zaključaka nakon kojih često ostanete bez teksta, do raznih nepodopština koje ti nevini mali mozgovi mogu smisliti. I tako, nakon svega toga i već ipak nešto „kilometara pod nogama“, opet i ponovo bivam iznenađena izgledom mog stana poslije samo jednog dana provedenog s moja dva nećaka. Pitam se je li doista pala bomba ili je moć dječje mašte snažnija od svega? I dok tako razmišljam, u glavi vrtim cijeli taj film, a moja odraslost i racionalnost mi dozvole tek jedan dodatan napor u kojem se odvučem do kreveta i doslovce u sekundi „onesvijestim“. Nakon što duboko udahnem, osjećam neko neobično zadovoljstvo i kažem sama sebi: Bio je to zaista dobar dan. Ispunjen pozitivnom energijom, adrenalinom, prepun emocija i smijeha, bio je to dan u kojem sam i ja nakratko opet bila dijete. I tako, dok san polako ovladava mojim bićem, sretna sam jer znam da su moji nećaci sretna djeca. A s onom drugom, manje sretnom djecom imam prilike na svoj se poseban način susresti svaki dan. I možda baš zato razmišljam na ovaj način, i možda baš zato ne brinem previše za posljedice koje svojim veseljem ostavljaju dva sretna dječaka. Pod dojmom lijepog vikenda odlazim na posao i dok razmišljam o svemu što me čeka u uredu, već na samom ulazu u prostore Zaklade „Hrvatska za djecu“ ponovo mi se dogodi „onaj“ trenutak… trenutak pun emocija koje tako neiscrpno pune baterije! Na mom stolu ugledam prekrasne dječje crteže, crteže djece iz domova diljem Hrvatske, crteže ispunjene željama djece s kojom se svakodnevno susrećemo, djece u potrebi! Sa smiješkom i veseljem krenem ih pregledavati i evidentirati, sretna jer ćemo pokušati ispuniti njihove želje. U prvom crtežu Lucija koja ima dvanaest godina želi igračku, u drugom šestogodišnji Marko želi tek čokoladu Milka Oreo, treći crtež došao nam je od Ivane koja ima osam godina i želi „izlet u šumu“… Tada odjednom primijetim da se moj osmjeh gubi, da knedla staje u grlu jer gledam četvrti crtež, a suze mi nekontrolirano teku niz obraze. Naglo se „budim“ i želim ispuniti sve te želje, sve želje te drage, iskrene i ponekad prebrzo odrasle djece. Zovem kolegice iz ureda da mi pomognu, želim nazvati sve ljude koje poznajem i one koje ne poznajem, želim da svi čuju Lucijinu, Markovu i Ivaninu želju. Želim tako malo, a opet puno… želim samo da djeca budu sretna! I tada znam da sam na pravom mjestu i da ima važnijih stvari od onih važnih. Odlučujem ispuniti želju djevojčici koja se zove Jasmina i ima 10 godina, no isto tako i napraviti korak dalje… pozvati sve vas da nam se pridružite, da zajedno s nama učinite mali korak velikim, pridružite mi/nam se u ispunjenju želja i vraćanju osmijeha na dječja lica.