Biti roditelj

Kad sam ga ugledala, mojoj sreći nije bilo kraja. Biti roditelj, kako to gordo zvuči!

U mojim roditeljskim opservacijama, sedamnaest godina kasnije ima i nešto žuči, ali svjesna sam da se svaki, baš svaki roditelj, propisno muči. Nema zahtjevnijeg, odgovornijeg i neizvjesnijeg posla od roditeljstva. A, pri tom, nema klasifikacijskog ispita, provjere sposobnosti, znanja i roditeljskih kompetencija. Mogli bismo reći da u roditeljstvo srljamo k'o guske u maglu. A onda radimo najbolje što možemo, u dobroj vjeri, neraskidivo vezani s našom djecom i više se i ne sjećamo života prije njih, kao što nam je nezamisliv bez njih. Teška ovisnost, ekstremni sport.

Biti roditelj danas, znači i biti hrabar. Kad se samo sjetim prvih briga, iracionalnih strahova za koje samo mater zna. S nostalgijom se prisjećam bezbrižnog djetinjstva ispred jednog karlovačkog nebodera gdje smo svi mi, s ključem oko vrata, zveckali poput stada. Naša djeca, pak, odrastaju u potpuno drukčijem okružju i svakodnevno smo na kušnji. Svijet koji im ostavljamo nije cvjetna livada i ponekad se osjećam bespomoćno i isfrustrirano jer uzde nisu u mojim rukama.

Kako ih pripremiti za život u kojem već odavno nema dvojbe između imati ili biti. Jesu li vrijednosti u kojima ih odgajamo otegotna okolnost za svakodnevicu koju živimo?

Milo, samo ti pošteno živi i radi pa će ti se to jednog dana vratiti – govorio mi je otac. Mogu samo naslutiti što svakodnevno prolaze nezaposleni roditelji, oni koji neredovito dobivaju plaće ili pak oni koji pokušavaju preživjeti s crkavicom. I baš zato ne smijemo odustati. Djecu trebamo poticati da gledaju čovjeka, a ne ono što ima. Moramo se zalagati da ne postanu neosjetljiva, otuđena bića, imuna na tuđu bol. Ne smijemo dopustiti da ljubav, poštovanje, empatija, uvažavanje različitosti budu arhaični izrazi, ma koliko nas svakodnevica demantirala.