Antuntun slika

Moju djetinju maštu činile su tisuće slika. Raznobojnih. Mjesta koja ću
posjetiti, ljude koje ću sresti.

Muža kojeg ću voljeti. Djecu koju ću roditi. I ljubimce. Obavezno ljubimce koje ću imati.
Moje slike su mirisale po Suncu i đurđicama. I moru.
Dvadeset godina kasnije ubacila se jedna nepozvana. Nedobrodošla slika.
Autizam.

Uzela je moje najdraže. Moje milo. Moju curicu.
Pokušala sam je zgužvati, prekrižiti, obojati, izrezati, ali stalno se gurala.
Nisam uspjela.

Čekala sam da nestane. Ne pripada mi.
Čekala sam da izblijedi. Besramnica jedna.
Nije.

Autizam je postao dio nas. Antuntun slika.
Na njoj tišina ima zvuk, a kapljica vode Sunce. Na njoj se led jede, a lišće miriši.
Na njoj se skače kad si sretan, noću ne spava. Svira se bez nota i pjeva bez riječi.
A prijatelje voli guranjem. Frizura se gleda rukama. Na njoj nema mog i tvog.
Na njoj se nemir sluša i diraju vruće stvari. I voda. Jako se voli voda.

Moje milo je tu.
Autizam je djelić njene tišine.
Mali dio.
Za nas, beznačajan dio.
Uspjela sam.