Ivana Šojat


PRUŽIMO RUKU POMOĆI NAJPOTREBITIJIMA

Gotovo olako, dakako, u dobroj, najboljoj namjeri, djecu učimo kako mogu sve, pa čak i ostvariti snove ako marljivo uče i rade, ako su predani, dobri, pristojni, čovjekoljubivi. Ponašamo se tako poput Voltaireova Candida koji nepokolebljivo živi u najboljem od svih svjetova. Prečesto ne vidimo cjelokupnost svih svjetova koji oko nas egzistiraju daleko tmurniji i bolniji od onog kojim nas je usud zadesio, ne uviđamo činjenicu da ne krećemo svi iz istih nultih točaka. Ta polazišta različitih nadmorskih visina i jest ono najgore. Ne samo zato što su, uz starce, djeca najkrhkiji segment svakog društva, nego i zato što će ona tvoriti i osmišljavati budućnost u kojoj ćemo mi, sad najjači i najdjelotvorniji, biti stari i nemoćni, prepušteni blagosti ili nemilosrdnosti onih koje jesmo ili nismo naučili ljubavi i samilosti.

A uvijek smo nekako dalekovidni u smislu da kroz omaglicu skučena perifernog vida prečesto ne vidimo ono što nam je najbliže. Ćutimo bol i nepravdu koja stanuje na drugim, dalekim geografskim širinama, no ne vidimo djecu iz našeg susjedstva koja su rođenjem osuđena na skučene sudbine. Skučene u smislu da im je ono što je nama uobičajeno vazda na razini neispunjene želje. To i jest ono najbolnije, jer svi bismo trebali imati jednako pravo na dostojanstven život i… ljubav. Zato je zdravo samo ono društvo koje skrbi o svojim najslabijim, najranjenijim, najbeznadnijim članovima, društvo koje je svjesno da samo dijeljenjem suviška (jer svi uvijek nečeg imamo u izobilju) i njegovom što je moguće pravednijom raspodjelom može biti zajednica sretnih ljudi, ljudi koji mrak depresije ne predu kao crnu vunu. Dakako, ne postoje savršena društva. Ne postoji društvo bez elite. Čak i idejno najsavršenije projekcije društvenih poredaka ideološki su uvijek iznjedrile skupine uzdignute iznad ostalih. Nikako ne možemo pobjeći od „piramide“, one društvene, no ne možemo pobjeći ni od činjenice da moramo skrbiti o budućnosti. I to dalekosežno, pronicavo, blagonaklono.

Djeca koja danas žive bez roditeljske skrbi, djeca zatočena u bijedi, djeca s posebnim potrebama jednoga dana sasvim izvjesno postat će ljudi. Dužnost nam je naučiti ih voljeti, naučiti ih empatiji, blagoslovu spoznaje kako je dati blagotvornije od ičeg drugog. Udijeliti osmijeh, zagrljaj, lijepu riječ, pružiti ruku, podariti vrijeme onima za koje kao da nitko nema vremena. I, što je najvažnije: naučiti ih kako su drugi, čak i ako su „drukčiji“ i dalje ljudi sa svim pravima na ljudskost, dostojanstvo i poštovanje.

Zaklada „Hrvatska za djecu“ svojom djelatnošću zapravo se lavovski bori za budućnost, neprestano iznova dokazuje kako i koliko male korake možemo učiniti velikima, kako sitnim, osobnim potezima možemo polako, ali sigurno mijenjati svijet. I zato valja ustrajati. Valja ustrajati zbog onih tisuću tako skromnih, ganutljivo ostvarivih želja djece koja zaslužuju osmijeh i ljubav, ravnopravnost u iscrtavanju linija svojih sudbina.

POVRATAK
Ivana Šojat višestruko nagrađivana hrvatska književnica

Ivana Šojat rođena je 1971. godine u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Studij je kraju zapravo priveo Domovinski rat u koji se još na samom početku uključila kao dragovoljac.

1993. odlazi u Belgiju gdje je živjela sedam godina. Godinu dana radila je kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već sedamnaest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem (iza sebe ima preko 60 naslova prevedenih za prestižne hrvatske nakladnike) i suradnik je brojnih književnih revija. Od 2003. godine članica je Društva hrvatskih književnika.

Kao pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka, iza sebe ima 14 ukoričenih naslova – 10 zbirki poezije, eseja i novela te 4 romana, od kojih je roman „Unterstadt“ ovjenčan s čak četiri književne nagrade, a ujedno je 2012. godine dramatiziran i premijerno izveden u osječkom HNK u režiji Zlatka Svibena. Poput romana, i predstava je godinu kasnije ovjenčana svim važnijim nagradama. Djela Ivane Šojat do sada su prevođena na njemački, francuski, engleski, talijanski i bugarski jezik.

Ivana Šojat osam je godina pjevala alt u opernome zboru HNK u Osijeku, dok u matičnome kazalištu već sedam godina obnaša dužnost urednice kazališnih izdanja. O njezinoj svestranosti i društvenom ugledu također govori u prilog i vrlo uspješna kandidatura za gradonačelnicu Osijeka 2017. godine.

Internetske stranice zhzd.hr koriste kolačiće (cookies) u svrhu pružanja boljeg korisničkog iskustva te optimalnog rada i bolje funkcionalnosti stranica. Nastavkom pregleda internetskih stranica zhzd.hr pristajete na upotrebu kolačića. Istovremeno, skrećemo pozornost na to da je kolačiće moguće i onemogućiti, za što je potrebno prilagoditi postavke Vašeg internetskog preglednika, te ujedno ističemo da se takvo postupanje može nepovoljno odraziti na korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica.

ZATVORI